Prema podacima iz Biltena Ilmijje Muftijstva bihaćkog, ef. Begić, sin Hase i Hanče, rođen je 13. decembra 1889. godine u Bužimu.
Od svog rođenja bio je vezan za staru drvenu džamiju u Bužimu, u koju je često odlazio i gdje je s posebnom pažnjom slušao i pamtio predavanja. Kod čuvenog krajiškog alima Šerif ef. Bajrića uspješno okončava bužimsku medresu. Nakon što je ostao bez oca, 1904. godine, odlučuje se za nastavak obrazovanja u Istanbulu. Mladom Arifu nije bilo teško nastaviti školovanje u prijestolnici, pošto je već tada imao zavidno znanje za svoj uzrast i preporuke muderrisa Šerif-efendije.
Daru-l-mušafeku je uspješno okončao 1911. godine, nakon čega upisuje Pravni fakultet. Zbog balkanskog rata i prekida rada fakulteta prekida i studij. Mobilisan je i odlazi na front. Nakon završetka rata, vraća se u Istanbul gdje biva imenovan za upravnika jedne osnovne škole.
Tu je ostao do 1915. godine. Tokom Prvog svjetskog rata je također mobilisan i upućen na front u Mezopotamiju (današnji Irak). Završetak rata dočekuje sa visokim vojnim odlikovanjem za hrabrost “Harb medalesi”.
U Istanbulu je ostao do 1922. godine nakon čega se vraćao u svoj rodni Bužim. Na svom poljoprivrednom gazdinstvu ostaje aktivan do 1947. godine nakon čega je primljem u službu islamske vjerske zajednice gdje je svoj doprinos dao u narednih 20 godina.
Službovao je u džematu Konjodor (Bužim) i džematu Čaglica (Velika Kladuša) sve do 1968. godine kada je penzionisan. Iste godine 6. augusta je i umro. Pokopan je u haremu džamije Bužim-Grad. Zbog svog intelekta i bistrine u Turskoj je dobio nadimak “Hikmet” što znači mudri, odnosno učeni.
Govorio je arapski, turski i perzijski te se služio njemačkim jezikom. Bio je oženjen sa Krupljankom Džihom Džigumović sa kojom je stekao tri sina i dvije kćeri. Kako se i danas pripovijeda, donio je sjeme paradajza u Bužim. Naime, poznato je da je, baveći se zemljoradnjom, s ostalim usjevima i kulturama, prvi počeo uzgajati upravo paradajz, čije je sjeme donio iz Turske. Do tada je paradajz kao kultura bio skoro potpuno nepoznat u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.
Arif ef. bio je čovjek koji je svoje veliko znanje koristio kako bi pomogao ljudima oko sebe. Kao obrazovan čovjek sa iskustvom iz rata, djelimično je poznavao i medicinu što mu je u rodnom kraju priskrbilo i titulu “narodnog ljekara”.
Za života je sebi osmislio Tarih (epitaf) za nišan i zadužio sinove da ga ispišu na obilježju kad umre. Epitaf-tarih glasi:
“Dragi Bože
Ti oprosti Arifu-hodži
robu Tvome,
koji čeka strašnog suda
u hladnome grobu svome”.
Ef. Arif je dobro znao vrijednost znanja i rada. Znao je da su mu njegov trud i znanje pomogli da od jednog siročeta postane ugledni učenjak i gazija. Priča o njemu ljude potiče na razmišljanje i uči ih kako koračati kroz život i kako biti od koristi svojoj domovini i društvenoj zajednici, zato je važno da ovakve ličnosti i priče o njihovim životima sačuvamo od zaborava koji neminovno dolazi.
