Javnost u našoj zemlji i dalje je šokirana gostovanjem Džemaludina Latića na Face TV, u kojem je popljuvao rahmetli Aliju Izetbegovića. Zanimljivo je da je Džemaludin Latić do ovog gostovanja godinama pohvalno govorio o Aliji Izetbegoviću.
Prenosimo Latićeve stavove iz 2012. godine:
Prof. Dr. Džemaludin Latić sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu za Aliju Izetbegovića naziva najboljim ahbabom. Upoznao ga je davne 1970. godine. Tada je još bio student.
„Utjecao je na moj život, na moje mišljenje i na moj pravac. Ali, nije utjecao samo na mene, već na cijelu našu generaciju. Alija jeste bio jednostavan čovjek, ali je bio i lider. Kasnije je postao legenda i još uvijek živi kao legenda… Alija i njegova generacija uradili su ono što su trebali. Sad je red na našu generaciju. Historija će pisati o Aliji, nadam se da će pisati lijepe stvari. Jer, bio je takav“.
Latić dodaje kako često sanja rahmetli Aliju.
„Poslije rata i njegove smrti meni ovaj grad se doima praznim. Osjećam se usamljeno. Neka moja braća ubijena su u ratu, a neki su umrli prirodnom smrću… Ali, sada ni Alije nema… Ne postoji puno ljudi u ovom gradu sa kojima bih mogao razgovarati”.
Alija je, veli Latić, bio veliki tragični junak. Alija ga podsjeća na slavnog Gazi Husrev-bega. Sjećao se i događaja iz vremena opsade Sarajeva. Najbliži suradnici tražili su tada od Alije odgovor koji je izlaz iz nastale situacije.
“Rahmetli Alija odgovorio da nemaju drugu opciju osim da se bore do kraja. Alija je bio glas naših očeva i deda, glas drame. Zbog toga ga je narod mnogo volio. On je bio glas svog oca i dede. On je uradio to što bi svaki otac uradio. Mi nismo željeli da na ovim prostorima budemo ispod nekog, htjeli smo da budemo slobodni. Kada su oni napadali mi smo se morali braniti. Uradili smo to na ponosan način. Naš narod, naše majke koje su izgubile svoju djecu, bili su ponosni. Kada se desila Srebrenica, Alija je otišao kod majki koje su tada bile u Tuzli. Pitale su ga: „Je li ovo moralo biti?“ Nikad ga nisu krivile. One su znale da im je to sudbina. Alija nije želio rat”.
Prisjetio se i kada ga je jednog dana potkraj života rahmetli predsjednik pozvao k sebi. Znao je da mu je izuzetno teško.
„Sjedili smo na terasi Centrale SDA. Ja sam vidio da je njemu teško i da je vjerovatno ponovo osjetio srčane probleme. Znao je da će ubrzo umrijeti, predosjećao je to. Gledao je prema Trebeviću i samo me je pitao: „Boga ti, šta ti misliš hoće li naše kćeri i unuke ponovno nekada biti silovane, hoće li se ponoviti ta zla. Zahvaljujući njemu, njegovoj politici, odlučnosti da se bori za demokraciju i ovu Republiku, mi smo postali država, međunarodno priznata, članica organizacije Ujedinjenih naroda i onda i ostalih svjetskih asocijacija“.
Pressa
