Prvog aprila prije 29 godina Bijeljina je gorjela. Tog dana tzv. “Tigrovi” koje je vodio zločinac Željko Ražnatović Arkan okupirali su taj bosanskohercegovački grad. Ulaskom u Bijeljinu Arkan je preuzeo vlast u gradu te naredio sistematsko zlostavljanje i ubijanje muslimanskog stanovništva.
Tada je ubijeno najmanje 48 civila Bošnjaka. Leševi su danima ležali po ulicama.
Sljedećih mjeseci nastavio se neviđen teror, pljačka ubijanje i protjerivanje Bošnjaka.
Na prvi dan Bajrama, 4. aprila Arkanova Srpska dobrovoljačka garda ovladala je Bijeljinom. Arkan je tada u izjavi za medije govorio o “oslobođenoj Bijeljini”. Dok su Arkanovci “oslobađali Bijeljinu”, na minaretu džamije lepršala je srpska zastava, koju je Arkan postavio po ulasku u Bijeljinu.
Kamere su zabilježile kako Biljana Plavšić 4. aprila 1992. godine, nakon obilaska grada, zahvaljuje Arkanu, te proglašava “oslobađanje” Bijeljine
Jedan od najpoznatijih svjetskih fotoreportera Ron Haviv uspio je fotografisati zvjerstva Arkanovih tzv. “Tigrova” na ulicama Bijeljine. Havivove slike obišle su cijeli svijet i doprinijele upoznavanju svjetske javnosti s istinom o ratu u BiH.
Kakvi su to “Tigrovi” koji ubijaju zbunjeno, nenaoružano stanovništvo? Te psihopate i kukavice proganjale su obične civile na ulicama, što je zabilježeno na fotografijama.
Samo kukavice proganjaju i ubijaju civile. Na spisku ubijenih nakon masakra Arkanovih kukavica nije bilo nijednog čovjeka u uniformi, niti jednog čovjeka sa oružjem!
Ipak, nisu uspjeli sve pobiti i protjerati. Da su pokušali – jesu!
Jusuf Trbić je uoči rata bio poznati novinar. U toku rata je preživio teška mučenja i samo čudom ostao živ. Prenosimo dio njegovog teksta objavljenog na web stranici preporodbn.com:
“Ujutro 1. aprila Arkanova jedinica je ušla u grad i počela ubijanje civila. S arkanovcima su hodali domaći rodoljubi, koji su pokazivali prstom koga treba, a koga ne treba. Nepoznati ljudi u novim uniformama i s crnim kapama na glavama, naoružani do zuba, počeli su odvoditi ljude s ulica i upadati u kuće. Pucali su na sve. Iza njih su ostajali mrtvi nedužni ljudi, žene, djeca. Nakon te krvave orgije Krizni štab SDS-a objavio je spisak ubijenih, sa 40 imena, i na tom spisku bili su samo civili. Ni jednog jedinog čovjeka koji je ubijen u uniformi i s oružjem u ruci. Štaviše, ni jedan takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni snimljen, ni jedan nije ni viđen, i do dana današnjeg nije iznijeto ni jedno jedino ime nekog Bošnjaka, Hrvata ili Albanca koji je makar kamenom gađao srpske vojnike. Ni jedno jedino. Do danas samozvani “oslobodioci” grada papagajski biflaju jednu te istu, napamet naučenu priču, kako su oni, eto, branili grad od nekakvih muslimanskih ekstremista (srpskih esktremista nije bilo), smijući se nad bolom tolikih porodica zbog ubijenih nevinih ljudi. Branili su grad od starih žena, od djece, od onih koji nisu ni znali šta ih je snašlo i nisu imali ni najmanju šansu da se odbrane.
Mnogo puta postavio sam pitanje onima koji se hvale zločinima: ako ste tada odbranili grad od nekih nevidljivih neprijatelja, zašto se nastavili da ga branite, na isti način, još četiri godine, ubijajući, progoneći, pljačkajući, tjerajući u logor i na Majevicu? Pitao sam: da li ste grad branili zločinima nad djecom Sarajlića, Sejmenovića i Malagića ili mrtvim tijelima brata i sestre Kemala i Kemale Isić od dvije i četiri godine? Da li ste to činili tjerajući preplašene ljude na prisilni rad, silujući i otimajući tuđe? Da li ste to činili rušeći sve džamije, sve do jedne, i uklanjajući svaki njihov trag, čak i u katastarskim knjigama? Sljedbenici zločina nikad se nisu ni osvrnuli na takva pitanja. Nastavili su da gaze po našim životima, po našim sjećanjima, po našem bolu, po našim suzama. Ali ako oni uporno iznose laži ili neće ni da govore o tome, mi ne smijemo prestati, nikad, jer to je jedini način da laž ne pobijedi, jedini način da sačuvamo dostojanstveno sjećanje na naše žrtve. Drugog nema.”
(Pressa)
