U noći Lejletu-l-miradža prisjećamo se hadži Mujage Merhemića, duhovnog velikana naših prostora, u čijoj su kući redovno svečano obilježavane mubarek večeri te veliki datumi iz historije islama.
Ono po čemu sarajevska čaršija posebno pamti i mnogo duguje Mujagi jesu okupljanja u njegovoj kući u kojoj će izgraditi posebnu sobu – dergah, u kojoj su održavana predavanja i u kojoj su se okupljali velikani islamske misli tadašnjeg Sarajeva.
Ta je dershana, poput tekije, imala iznad vrata i perzijski stih, koji je glasio: “Ko god ovdje dođe manjkav ovdje će otkloniti taj nedostatak.”
Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević, budući reisu-l-ulema, ispočetka je predavao Mesneviju u tekiji na Bentbaši, a kasnije je prenio u kuću Mujage Merhemića.
“Proslave Lejletu-l-miradža u hadži Mujaginoj kući obogatile su našu književnost sa dva lijepa priloga. Hadži Mehmed-ef. Handžić preveo je i protumačio Miradžiju Sabita Užičanina, koja se učila u hadži Mujaginoj kući, a profesor dr Šaćir Sikirić preveo je i protumačio Miradžiju Mehmed Rešida Sarajlije. Obje ove Miradžije su objavljene. Miradžija je spjev na turskom jeziku, a govori o Muhammedovom, a.s. miradžu. Uči se poput mevluda. Miradžiju u Hadži Mujaginoj kući učio je hafiz Mustafa Fehim-ef. Kulenović do 1945. god. do njegove smrti, a poslije njega su nastavili hafiz Esad-ef. Sabrihafizović, Mustafa-ef. Varešanović, hafiz Ibrahim-ef. Proho i Fejzulah-ef. Hadžibajrić. Hadži Mujaga je dugi niz godina na miradžiju pozivao maturante Gazi Husrev-begove medrese, želeći da i oni taj lijepi običaj prenesu u mjesta gdje budu radili”, napominje Ferhat Šeta u tekstu “Hadži Mujaga Merhemić, Život i djelo”.
Hadži Mujaga u životu je obavljao različite funkcije. Bio je potpredsjednik sarajevskog Džematskog medžlisa, ali i dugi niz godina član sarajevskog Vakufskog povjerenstva.
Hadži Mujaga je, također, bio i predsjednik udruženja bivših zemljoposjednika, koji su ga kandidovali i za narodnog poslanika 1938. godine.
“Toliko je bio cijenjen i poštovan da su ga u poznijim godinama smatrali oličenjem mumina. On to nije postigao samo znanjem, nego prije svega svojim islamskim ahlakom i besprijekornim vladanjem”, kaže Šeta.
Alija Nametak pak, u Glasniku iz 1959. godine, napominje da je Hadži Mujaga bio poznat i cijenjen ne samo u domovini nego i u islamskom svijetu, te da je 1931 pozvan u Jerusalem, gdje se održavao I sveislamski kongres za odbranu islamskih i arapskih prava na Kudsi-šerif i Palestinu.
Hadži Mujaga je preselio na Ahiret 23. marta 1959. godine, a pokopan je na mezarju Hambina carina.
Dženazu mu je klanjao njegov mahalski imam, hafiz Ibrahim-ef. Proho.
Njegova dženaza je bio do tada nezapamćen događaj u Sarajevu, ispraćaj dostojan dobrotvora, humaniste, učenjaka.
“Bili smo svjedoci kako su se ljudi tiskali da dohvate tabut kao kakvu svetu relikviju. A kad je tabut s mrtvim tijelom iznesen izvan naseljenog grada, među groblja, odjeknuli su tekbiri iz stotina i hiljada grla, što je vanredno impresivno djelovalo, da nije ostalo gotovo nikoga kojemu suze nisu zalile oči”, piše Alija Nametak.
U kući Mujage Merhemića redovno je i poslije njegove smrti obilježavana noć Miradža i dan pobjede na Bedru, te su se tom prilikom učile Miradžija i Bedrija.
Tradiciju obilježavanja Miradžije, Bedrije, te Šebi arusa, čuvala je kćerka Hadži Mujage, hafiza Mulija hanuma Merhemić.
Hafiza Mulija i njen brat hafiz Osman svirepo su pobijeni u noći sa 8. na 9. april 1985. godine, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Pokušaji da se dođe do ubice(a) sestre i brata Merhemić, potomaka Hadži Mujage, su propali.
Taj zločin ostao je jedna od sarajevskih misterija.
“Nakon njihovog ubistva, pet godina nam nisu dali prići kući. Nikakve dokumentacije niti informacija nismo imali osim što nam je neko dojavio da je tetka rahmetli sišla niz basamake, otvorila vrata i ubijena hladnim oružjem, a onda su nožem ubili daidžu Osmana, pa tetku Mulu uznijeli na sprat i mrtvu položili kraj njega”, ispričala je za Stav prije nekoliko godina njihova sestrična Šemsa Ramović.
Po čaršiji su kružile različite priče o kolegama iz Kaira, studentima saradnicima UDBA-e, o Osmanu kao potencijalnoj meti, te o drugim licima koja su, pored uleme, imala priliku u noćima Bedra, Kadra i Šebi-arusa ući u njihovu kuću, slušati Bedriju i Miradžiju. Kuća je, kazala je ona, u takvim prilikama bila otvorena svima koji požele ući.
Allah rahmet eylesin!
(Pressa)
